Domagoj Margetić: Ratni Zagreb je prao novac Beogradu, Đinđić je ubijen jer je inicirao istragu
Domagoj Margetić je poznati
istraživački novinar iz Hrvatske koji je zbog istraživanja "krvavog
novca" iz perioda rata na prostorima bivše Jugoslavije više puta
privođen, tužen, proganjan i fizički napadan. Bio je u uskom krugu ljudi
koji su radili za Franju Tuđmana, a zbog njega su "pali" veliki ljudi
poput Sanadera.
U razgovoru za Klix.ba prisjetio se
kako je kao 18-godišnjak postao dio HDZ-a, ali cilj drugog čovjeka HDZ-a
i premijera Hrvatske Josipa Manolića bio je da uspostave ljevičarsku
struju u toj stranci, onoj koja će biti suprotna struji Gojka Šuška.
Ističe kako tada nisu vjerovali da će Šuškova struja zadominirati, ali
da je 1993. godine bilo jasno da nisu bili upravu.
"Moj jedan djed je bio antifašistički borac, a drugi je stradao u
Jasenovcu tako da sam odgovarao kao kandidat za tu struju. Pokojni otac
mi je uvijek govorio:' Sine, pazi da uvijek možeš uspravne glave hodati'
i to mi je lajt motiv, da svakoga mogu pogledati u oči i reći dobar
dan. Mnogi drugi iz tog vremena ne mogu i ne smiju hodati gradovima
bivše države, ja sam uspio nekako. Svakog ste trenutka u prilici biti
čovjek i to je izbor koji je samo vaš", rekao je Margetić.
Borba protiv politike ratne Hrvatske prema BiH
Iako su očekivali da će državom upravljati elitne i obrazovane
strukture, Margetić kaže kako se dogodilo nešto sasvim drugačije, te da
1992. godine dolazi, kako kaže, šljam.
"U 11. mjesecu 1992. godine sam imao dug razgovor s Manolićem kada je
počelo odvođenje građana srpske nacionalnosti i neistomišljenika u
Zagrebu i okolici, u Sisku se nestajali ljudi, a u Gospiću gdje su
živjeli umjereni ljude dovode ekstremiste. Htio sam otići, ali mi je
Manolić rekao: 'Možeš otići i oni će dovesti nekoga svog, ali ako samo
jednom čovjeku možemo pomoći to je puno'. Odlučio sam ostati. Stvari se
zaoštravaju 1993. godine kada počinju sukobi u BiH između hrvatskih
snaga i Armije RBiH. Tu smo se našli na potpuno suprotnoj strani od
većine državnog vrha Republike Hrvatske", rekao je.
Protivili su se politici koju su Tuđman i Šušak vodili prema BiH
smatrajući da je interes Hrvata iz BiH sasvim drugačiji od, kako kaže,
getoiziranja koje je htio izvršiti tadašnji hercegovački HDZ. Margetić
je tada bio zadužen za komunikaciju s ljudima koji su vodili HDZ u
Srednjoj Bosni koji su, ističe, bili umjereni ljudi koji su shvatali da
je pitanje suživota pitanje opstanka.
"Kada su došli u Zagreb dodijelili su ih meni i bilo mi je jasno da su
oni 'pušteni niz vodu' jer ja nisam bio profil koji je odlučivao. Rekao
sam im da je to gotova stvar čim sam im ja dodijeljen. Tada ih miču iz
struktura HDZ-a kao i sve umjerenije ljude i na površinu izlaze zaista
ekstremisti, ljudi sa suludim idejama koji su bili otvoreni zagovornici
sukoba u BiH i otcjepljenje Herceg-Bosne od BiH. To su bili ljudi koji
su otvoreno trgovali glavama Hrvata u Bosanskoj Posavini i Srednjoj
Bosni. Oni su za njih isključivo bili valuta za trgovinu da bi ostvarili
svoju secesionističku priču. U suštini to su bili ljudi uvučeni u šverc
nafte, viskotarifnih roba, droge itd", naglašava.
Optužbe protiv ratnih generala za šverc droge
U Ured predsjednika Hrvatske tada su stizali često izvještaji u kojim se
navodilo da visoki generali HV-a i HVO-a krijumčare drogu i da stoje
iza toga, a ljudi koji su hapšeni zbog krijumčranje i po 20 kilograma
heroina ili kokaina su imenovali te generale. O svemu, kaže Margetić,
postoje policijski zapisnici, a i sam je snimo videosvjedočenja
uhapšenih nekoliko godina nakon. Jedan od njih je i Mile Parać o kojem
su pisali hrvatski mediji, a koji je javno optužio bivšeg generala Ivana
Čermaka da je radio za njega.
"Pokazalo se da iza svega stoje čisti kriminalni interesi i da se ne
radi o nikakvim nacionalnim interesima kako se pokušalo prikazati.
Pokušali smo takvu politiku progurati, ali je bilo nemoguće jer je
politika Hrvatske prema BiH bila prepuštena Šušku. Tuđman je imao
bolesnu opsesiju o Banovini što je bio problem jer je Šušak igrao na
njegovu emociju. Kada je dobio BiH na upravljanje stvar potpuno izmiče
kontroli i Manolić odlazi iz HDZ-a, ali mene ostavlja kazavši da 'neko
od nas mora ostati'. Ostao sam do iza Oluje i bio u otvorenom sukobu sa
Tuđmanom u vezi korupcije u HDZ-u, u državi, ratnim zločinima i
organiziranom kriminalu o čemu sam javno govorio", prisjetio se
Margetić.
Odbio penziju i diplomatiju za šutnju
Tuđman ga je, kaže, tolerisao jer je imao dvorski smisao za protokol:
imao je svoje Jevreje i Srbe za pokazivanje kao u, ističe Margetić,
zoološkom vrtu. Nakon Oluje odluči otići iz stranke. Na posljednjoj
sjednici sukobio se otvoreno s Tuđmanom u vezi procesuiranja ratnih
zapovjednika i pripadnika ratnih jedinica koji su se teretili za ratne
zločine. Smatrao je kako se trebaju prosuirati a da sudovi odluče da li
je neko kriv ili ne, ali tadašnji HDZ nije bio za to. Optužio ih je da
stoje iza prikrivanja ratnih zločina.
"Bila mi je ponuđena penzija i dilomatska služba da odustanem, ali odbio
sam sve. U junu 1997. godine na sjednici HDZ-a donose odluku da me
razrješavaju svih državnih dužnosti što je bilo nezakonito jer je bila
sjednica stranke, a ne državnih organa. Tada sam napisao nekoliko
otvorenih pisama Tuđmanu koja su objavljena u Riječkom listu u kojima se
govori o korupciji, zoličinima itd. I tada se posvećujem istraživačkom
novinarstvu koje radim već 22 godine", kazao je.
Spašavanje Srba i drugih neistomišljenika od smrti
U jeku ratu spasio je više od 300 osoba iz logora i ilegalnih zatvora,
te ih uz pomoć Manolića i drugih ljudi prevozio u Mađarsku, Sloveniju,
Italiju itd.
"Dok su drugi koristili značku Ureda predsjednika za kriminal i zločine
shvatio sam da je možemo koristiti za dobre stvari i ako je to išlo
mnogo teže. Kada sam došao u studentski dom Lašćina koji je bio zatvor
po jednu grupu i legitimisao se značkom, vojnik je izvukao automatsku
pušku. Cijelu noć su trajali pregovori i uspjeli smo ih preuzeti i
prevesti za Mađarsku. Naša logika je bila da ako je neko ilegalno
zatvoren u ilegalnom zatvoru, sve i da jeste počinitelj nekih djela
protiv Republike Hrvatske, mi ćemo ga izvući i odvesti preko granice jer
je Hrvatska imala jasne definisane zakone - nema smrtne kazne,
zabranjena su mučenja i ima Zakon o krivičnom postupkiu na temelju kojeg
možete legalno pritvoriti nekoga u legalnom zatvoru. Prigovaralo nam se
da smo izvlačili neprijateljske oficire KOS-a i to je možda tačno, ali
ti ljudi su bili zatvoreni na nezakonit način, mučeni su i htjeli su ih
likvidirati. Čuvali smo ustavni i pravni poredak time", smatra Margetić i
ističe da i danas na to gleda isto.
Naglašava kako je Josip Manolić bio najzaslužniji za pokrivanje njihovih
akcije i da bi ih u suprotnom "pojeo mrak" jer nije bilo puno ljudi
koji su bili spremni to raditi. Posebno se osvrnuo na tadašnju ljevicu
koja je, kako kaže, okretala glavu od svega, a svoju hrabrost su
prokazivali u svojim salonima, kućama i pojedinim kafanama.
"Kada je jedna djevojka Hrvatica nestala u Rijeci, njeni roditelji su
uspjeli doći do mene, ali je bilo prekasno. Odvela je Merčepova
paravojna jedinica i držali u ilegalnom zatvoru. To je bilo teško
saznati. U jednom trenutku iz očaja dolazim u Vinodol u Zagrebu gdje su
sjedili Marko Veselica, Ivica Račan, Savka Dapčević i general Rukavina,
sva krema koja slovi kao građanska lijeva priča, i molim ih da nazovu
predsjednika Tuđmana jer su oni njegova ekipa ih 1970-ih, pognuli su
glave. Niko mi nije rekao ni neću ni hoću, a garantujem vam da je samo
npr. Račan nazvao i rekao pustite mi tu i tu osobu, Tuđman bi ga
poslušao", rekao je Margetić.
Dokumente s novim identitetom je izrađivao Vjeko Brajević, tadašnji
zamjenik ministra unutrašnjih poslova RH. Danas je u kontatku s nekim od
tih osoba i postali su prijatelji. Nažalost, ističe da je bilo mnogo
onih koji su stradali jer nisu za njih znali.
"Svi oni koji su im bili na putu i označili kao peta kolona, bez obzira na nacionalnost, bili su odvedeni", kaže.
Ratni profiteri danas "ugledni biznismeni", saradnja Beograda i Zagreba
Nakon svega počeo je tragati o pravim uzrocima rata i objavio je
nekoliko knjiga o tome. Upravo zbog svojih istraživanja, te
dokumentacije i činjenica do kojih je došao, privođen je nekoliko puta,
zatvaran, ucjenjivan, prijećeno mu je, okretali su glavu od njega i
najbliži, a proglašavali su ga i neuračunljivim. Ipak, njegova
istraživanja dovela su do "pada" Ive Sanadera i Tomislava Karamarka, ali
i mnogih drugih iz ratnog perioda.
"Išao sam kriminalističkom logikom - trag krvi i trag novca. Trag krvi
je bio jasan jer su se ratni zločinci našli i još uvijek se nalaze na
optuženičkim klupama jer je rasla politička volja da se ratni zločinci
procesuiraju. Ali mene je više zanimao stvarni uzrok rata i ko je
najviše profitirao i shvatio sam da nemamo proces protiv onih koji su
profitirali na zločinima i u normalnim okruženjima bili kvalifikovani
kao ratni profiteri, a ne kao ugledni biznismeni, bankari, hotelijeri i
sl. kao kod nas Balkanu. Krenuo sam tragom novca jer su nestali
ekonomski gignati iz bivše Jugoslavije, nestale su pare iz državnih
banaka i zanimalo me je gdje su", kazao je.
Na početku je imao vrlo malo podataka jer su dokumenti bili skriveni, a
rijetko ko je želio pričati o tome. Prve priče je objavio u januaru
1999. godine i nije ni slutio da će ga dovesti do podataka o saradnji
svih strana kada je bilo riječ o izvlačenju novca dok su njihove vojske
ratovale, gradovi bili pod opsadama, civili ginuli, a sela gorjela. Ti
ljudi su imali zajedničke račune i banke te su jedni drugima prali
prljave pare.
"Otkrio sam tajne račune Zagreba i Beograda. Dokumente mi je davala
Borka Vučić, poznata kao Miloševićeva bankarica. Radio sam dugo i s
Vericom Barač, predsjednicom Savjeta za borbu protiv korupcije u vrijeme
Zorana Đinđića i kasnijim vladama, a sarađivao sam i s Vukom
Obradovićem, Đinđićevim potpredsjednikom Vlade, na istraživanju tajnih
računa Miloševića na Kipru. Vučić mi je na početku govorila da su pare
za Miloševića prali Hrvati, a meni je to bila naučna fantastika. Ali,
kada vidite transfere, skrbničke i povjereničke račune i drugu
dokumentaciju vidite da je sav novac koji je odlazio iz Srbije pran je
preko banaka koje je kontrolirao Zagreb i shvatite da je to jedna
ratnoprofiterska priča", naglašava.
Đinđić ubijen jer je inicirao istragu o kiparskim parama
Istraživanjem je došao i do zaključka da je upravo i zbog ove piče
ubijen Zoran Đinđić jer je inicirao istragu o kiparskim parama. Mislio
je, kaže Margetić, da otkriti nekoliko tajnih računa, utvrditi iznos,
napraviti zapisnik i vratiti ih. Upozorio ga je da to nije tako naivna
priča.
"Motiv ubistva koji je Beograd označio je bio apsurdan jer se znalo da
će svaki sljedeći premijer morati sarađivati s Haškim tribunalom. Iza
tako velikih ubistava stoje veliki interesi i veliki biznis i pare. Vuk i
Borka su mi pomogli i dali dokumentaciju koja upućuje na to da je
ubistvo Đinđića imalo regionalni motiv ljudi koji su stajali iza tih
ratnoprofiterskih biznisa. Kada je inicirao istragu nije znao da će ona
voditi prema Zagrebu, Ljubljani i drugim centrima. Istraga bi utvrdila
opasni vezu ratnog Zagreba i ratnog Beograda i mnoge ratne tajkune koji
su nastali. Utvrdilo bi se gdje je Zagreb sakrivao pare za Beograd i to
njima nije odgovaralo. Sve to detaljno opisujem u posljednjoj knjizi",
istakao je.
Više puta je o ovome pozvan u MUP Republike Srbije da svjedoči i smatra
da je upravo to jedan od dokaza da neki iskusniji inspektori vjeruju da
je to pravi motiv. Sarađivao je i sa Josipom Bogićem koji je projektirao
operaciju Sablja i informacije do kojih je on došao poklapale su se s
onima koje je imao Margetić. Epilog svega je bio taj da je Bogić
penzionisan, a njegov odjel raspušten.
"Očito je neko u Beogradu htio tu priču zataškati, a ne istražiti", smatra Margetić.
Javnost ima pravo da zna
Uprkos svemu što je doživo kaže da ga nije bilo strah i da ne planira
odustati jer smatra da javnost ima pravo znati o prljavim poslovima.
"Nisam odustao 22 godine jer po savjesti ne smije. Stvorio sam mrežu
ljudi koji mi vjeruju i to je velika odgovornost - ne iznevjeriti ih",
naglašava.
U jednom intervjuu napisao je za sebe "Ja sam izbrisan čovjek. Prošli čovjek. Lažni čovjek. Zabranjen čovjek". Učinio je to nakon niza ucjena koje ga nisu ušutkale i optužnica koje su pale, ali su za to trebale godine dokazivanja.
"Svako jutro kada otvorim internet saznam nešto novo o sebi. Početak i
kraj mog dana je pitanje 'Da li je vrijedilo i da li vrijedi i dalje?'.
Prije nekoliko godina Barač mi je u sedmici kada je umrla poslala SMS:
?Znam, ne smiješ dame pitaš da li je vrijedilo. Vrijedilo je, rekli smo
istinu'. To je bila njena lična oporuka da mi stalno bude opomena kada
padne i kada bih se maknuo od svega, da omogućim javnosti da zna
činjenice i to je najvredniji posao koji možemo obavljati", poručio je
Margetić.